Strah je jedno od najtežih iskušenja sa kojima se čovek susreće tokom života. Nekada dolazi tiho, kroz neizvesnost i brigu za sutra, a nekada iznenada, kroz bolest, gubitak, patnju ili velike životne promene.
Malo je ljudi koji makar jednom nisu osetili kako ih strah steže, oduzima mir i unosi nemir u srce.
Upravo zato pravoslavlje na strah ne gleda samo kao na prolazno osećanje, već kao na ozbiljno duhovno iskušenje kroz koje čovek prolazi.
Sveti oci su učili da strah često pokušava da udalji čoveka od poverenja u Boga. Kada se srce ispuni brigom, tada čovek počinje da sumnja, da gubi nadu i da veruje kako je ostao sam pred svojim problemima.
Strah tada postaje teret koji oduzima mir, slabi volju i zatvara čoveka u njegove misli. Upravo zbog toga mnogi duhovnici upozoravaju da najveća borba nije spoljašnja, već ona koja se vodi u čovekovom srcu.
Posebno je težak onaj strah koji čovek skriva od drugih. Strah od neuspeha, odbacivanja, bolesti, smrti, nemaštine ili budućnosti često polako razara čoveka iznutra.
Međutim, Crkva uči da strah nije dat čoveku da ga porazi, već da kroz njega nauči da se još više približi Bogu. Mnogi svetitelji prolazili su kroz velika iskušenja, ali nisu dozvolili da ih strah udalji od vere.
Oni su znali da čovek duhovno raste upravo onda kada ne pobegne pred svojim slabostima. Jer svaki put kada vernik, uprkos strahu, nastavi da se moli, trpi i veruje, on postaje jači nego što je bio pre iskušenja.
Često upravo ono čega se čovek najviše plaši postaje mesto njegove najveće unutrašnje promene. Kroz borbu sa strahom, čovek se uči smirenju, trpljenju i poverenju u Boga.
Tek kada prođe kroz tamu sopstvene nemoći, čovek može da razume koliko je velika snaga vere.
Zato su svetitelji govorili da iskušenja nisu data da unište čoveka, već da ga duhovno probude.
O tome je govorio i Sveti Jefrem Arizonski:
– Tamo gde je najstrašnije leži tvoj najveći duhovni rast. Strah je putokaz: „Dođi ovamo, ovde sam sakrio tvoje najveće duhovno blago!“ Ako se okreneš, ostaćeš bez ičega. Ako kreneš napred, dobićeš dar snage koji će ti promeniti ceo život.

Stradanja i teškoće nisu znak Božjeg odsustva, već često upravo njegove blizine.

Osećaj bespomoćnosti sve češće postaje deo svakodnevice.

Kada dođu bolest, gubitak, strah ili potpuni osećaj bezizlaza, svi postaju vernici.

Pravoslavna vera uči da nijedno stradanje nije bez smisla i da se i kroz bolest čovek može približiti Gospodu.
POGLEDAJTE JOŠ:
Zašto svi u maju sipaju prašak za veš na terasu? Ova stvar je zaludela ljude, a ne rade to da bi bila čista
Ministar Starović u Vašingtonu sa kongresmenima Teni i Kliverom o strateškom dijalogu Srbije i SAD
KOMPANIJA WMG PRODUCT & SERVICES NA ECS MEETUPU: KAKO NOVI KANALI MENJAJU E-COMMERCE OGLAŠAVANJE