05/08/2026

INFO

Najnovije Vesti Dana

HRVATSKA VOJSKA JE SA 12 PROSTRELNIH RANA SUMRTILA MOG SINA SINIŠU!“ Potresan govor majke Nevenke na obeležavanju Dana sećanja na ubijene i prognane Srbe u zločinačkoj akciji „Oluja

INFO

U Mrkonjić Gradu danas se obeležava Dan sećanja na ubijene i prognane Srbe tokom hrvatske vojno-policijske akcije „Oluja“. Na komemorativnom skupu govorila je i Nevenka Dobrić, majka dvanaestogodišnjeg Siniše, koji je stradao tokom ovog zločina.

Ona je na ovaj tužan dan podsetila na stradanje nevinih žrtava i bol porodica koje su izgubile svoje najmilije tokom progona i ubistava srpskog stanovništva.

Želim da se zahvalim državnom vrhu Srbije na čelu sa našim predsednikom Vučićem i državnom vrhu Srpske na čelu sa Dodikom. Hvala svima koji se trudite 31 godinu da 4. avgustu ne bude samo običan datum. Moj sin je pošao u kolonu da spasi svoj maleni život, u traktorskoj kabinu sa dedom i sa mnom u prikolici. Nismo 10 kilometara odmakli, kada je Hrvatska vojska presekla kolonu i sa 12 prostrelnih rana, usmrtila mog sina Sinišu i Petra – počela je Nevenka, pa dodala:

Foto: Printscreen/Tanjug/TV

Nevenka Dobrić

Na licu mesta traktor je skrenuo sa puta, a prikolica u kojom sam ja bila prevrnula se. Hvratska vojka ubila je moje dete i svekra, sačekala je i sledeći traktor u kom su bili moji roditelji i baka. Videvši šta se dogodilo, skamenjni od bola i tuge, očajnički mole Hrvatsku vojsku da mene izvuku ispod prikolice, oni dozvoljavaju, ali odlučili su da nas privedu. Na molbe i plač moje majke, odlučuju da puste majku baku i mene, a mog oca odvode u zatvor. U tim momentima, nisam bila svesna šta se dogodilo. Ali hrabre krajiške žene nisu dozvolile da telo mog deteta ostane u šumi da ga rastrgnu zveri. Odnose mog Sinišu gde ga mi sahranjujemo 5. avgusta, a zatuim 26. avgusta 1996 na Sinišin rođendan prenosimo posmrtne ostatke, a svekar Petar se vodi kao nestalo lice.

– Tragam za pravdom, ne postoji sud na kome ne vodim ne parnicu kako bi moje dete dobilo status civilne žrtve rata, još uvek nisam uspela, dete ne počiva u miru jer su moje rane otovrene. Svakog 4. avgusta pričam svoju priču i nadam se da će dopreti do onih koji dele pravde i uvek sa tim pitanjem. Ako moj Siniša nije civilna žrtva rata, ima li srpskih žrtava rata? Tražiću pravdu za mog Sinišu, da zločinci odogovaraju i priznaju zločin, boriću se da ova priča nikad ne padne u zaborav, a na spomeniku mog sina napisala sam pesmu: „Oj teška sudbina pusta Krajino, što uzme mene mlada, zar ne truguješ sada, uze mene od majke oca i brata, da ja mali moram biti žrtva rata. Nisam kriv, a nisam ni živ.“