Nikada ranije čovek nije provodio toliko vremena na poslu kao danas. Radno vreme se često preliva u slobodno vreme, poslovne obaveze prate ljude i nakon završetka radnog dana, a mnogi su poslodavcima dostupni gotovo u svakom trenutku. Na prvi pogled deluje da takav način života donosi veću materijalnu sigurnost i viši životni standard. Ipak, uprkos većim prihodima i tehnološkom napretku, savremeni čovek sve češće se suočava sa umorom, unutrašnjim nemirom, narušenim porodičnim odnosima i osećajem da mu u životu nedostaje smisao.
Rad koji gubi smisao
Pravoslavno učenje podseća da rad sam po sebi nije najviša vrednost i da njegova moralna vrednost zavisi od cilja kojem služi. U društvu koje uspeh često meri isključivo novcem, položajem ili profesionalnim dostignućima, Crkva ukazuje na to da rad ima mnogo dublje značenje.
– Sa hrišćanske tačke gledišta, rad nije vrednost sama po sebi. On je blagosloven kad je u satrudništvu sa Gospodom, kada služi za ispunjenje Njegove zamisli o svetu i čoveku. Rad nije blagosloven kada ima egoistične ciljeve i interese i kada je usmeren na zadovoljavanje grešnih potreba duha i tela – objašnjava arhimandrit Danilo Ljubotina.
Prema njegovim rečima, Sveto pismo jasno govori o tome zbog čega čovek treba da radi.
– U Svetom pismu se navode dva moralna podsticaja za rad: da prehrani sebe ili da pomogne onima kojima je to neophodno – zaključuje arhimandrit Danilo.
Dva motiva koja Crkva priznaje
Takav pogled na rad razlikuje se od shvatanja koje je danas široko rasprostranjeno. Savremeni čovek često posao doživljava kao sredstvo za sticanje bogatstva, društvenog ugleda ili lične afirmacije. Pravoslavlje, međutim, uči da čovek radi kako bi odgovorno brinuo o sebi i svojoj porodici, ali i da bi mogao da pomogne ljudima kojima je pomoć potrebna.
Na tu odgovornost vekovima podsećaju i reči Svetog apostola Pavla: „Ako neko neće da radi, neka ne jede.“ U tom smislu, rad nije samo način da se obezbedi egzistencija. On je i izraz čovekove odgovornosti prema sebi, bližnjima i Bogu.
Rad kao podvig i iskušenje savremenog čoveka
Nije slučajno ni to što je Gospod Isus Hristos u svojim pričama često govorio o ljudima različitih zanimanja. U Jevanđelju se pominju sejači, žeteoci, trgovci, domaćini, upravitelji i poslenici u vinogradu. Kroz te primere pokazuje se da je pošten rad sastavni deo ljudskog života i prostor u kojem čovek može da svedoči svoju veru.

U pravoslavnoj tradiciji rad može da postane i podvig. To se naročito vidi u životu monaha, koji kroz svakodnevni trud, poslušanje i odricanje rade na sopstvenom duhovnom uzrastanju. Njihov primer pokazuje da rad nije samo sredstvo za sticanje materijalnih dobara, već i put kojim čovek oblikuje svoj karakter i približava se Bogu.
Arhimandrit Danilo ističe da blagosloveni rad podrazumeva i pravedan odnos prema materijalnim dobrima, kako bi ona služila na korist svima. Takav odnos nije moguć bez duhovne dimenzije ljudskog života. Kada čovek izgubi vezu sa tom dimenzijom, rad lako može da postane sredstvo za ostvarivanje sebičnih želja i ličnih interesa.
Udaljavanje od unutrašnjeg života
Govoreći o problemima savremenog društva, arhimandrit Danilo upozorava da se ljudi sve više udaljavaju od svog unutrašnjeg života.
– Savremeno doba donelo je udaljavanje ljudi od njihove unutrašnje duhovne dimenzije, pretvarajući ih u entitete ispražnjene od smisla, mira i ljudske radosti. Čitave industrije daju nametanje i bezočno propagiranje besmislene zabave, igara bez smisla, lenjosti i izolacije, poroka i greha.
Kako navodi, mnoge industrije danas zarađuju upravo na podsticanju ljudskih slabosti. Reklamiraju se sadržaji i navike koji podstiču pijanstvo, kockanje, narkomaniju, blud i druge poroke. Posledice takvog načina života ne oseća samo pojedinac. One pogađaju porodice, razaraju međuljudske odnose i ostavljaju trag na čitavom društvu.
Ipak, uprkos brojnim krizama koje obeležavaju naše vreme, sve više ljudi oseća potrebu da pronađe dublji smisao života. Zato se, smatra arhimandrit Danilo, sve jasnije pokazuje potreba za povratkom duhovnim vrednostima, traženjem unutrašnjeg mira i približavanjem Bogu kao jedinom istinskom izvoru mira.
U tom svetlu i rad dobija svoje pravo značenje. On nije cilj sam po sebi, niti merilo čovekove vrednosti. Njegov smisao nije u neprekidnoj trci za većom zaradom, već u odgovornom staranju o sebi i svojim bližnjima, kao i u spremnosti da se pomogne onima kojima je pomoć potrebna. Prema pravoslavnom učenju, upravo su to dva razloga zbog kojih rad postaje blagoslov, a ne teret koji čoveka udaljava od onoga što je zaista važno.

Kada se sav smisao života svede samo na uspeh, zaradu ili svakodnevnu užurbanost, čovek lako izgubi mir i radost.

Pravoslavno učenje nas podseća da život nije dat da bismo ga u potpunosti razumeli, već da bismo ga živeli u veri, strpljenju i poslušanju.

Docent Moskovske duhovne akademije objasnio je zbog čega pravoslavlje ne posmatra rad kao apsolutnu vrednost i zašto čovekov trud može biti i blagoslov i razlog za osudu.

Kada čovek počne dan krstom i molitvom, on ne menja samo svoje raspoloženje, već polako menja i pogled na život.
POGLEDAJTE JOŠ:
NARUČIOCI SKLONILI UBICU IZ KUMODRAŽA! Rukovao se sa Veskovićem, pa mu hladnokrvno pucao u glavu: Istražitelji analiziraju svaki trag posle likvidacije
UDARIĆE RONALDO NA MESIJA: Evo šta je potrebno da se desi da gledamo sudar titana na Mundijalu
Komentar: Ovaj značajan plan omogućiće stranim investicijama da se dublje ukorene u Kini