Pred ikonom Svetog Jovana, u porodičnom domu u Foči, Danilo Dača Ivanović je još kao dete prvi put osetio koliko su u njegovom životu bliski molitva i slika. Dedin primer molitve, svakodnevni trenuci pred ikonom i kasniji susreti sa velikim delima pravoslavne ikonografije ostavili su trag koji će kasnije usmeriti njegov umetnički put. Kako kaže, ikonopis nije slikarska veština, već odgovoran poziv i način da se kroz lik, boju i svetlost sačuva i prenese vekovna crkvena tradicija.
Danilo Dača Ivanović, akademski slikar i ikonopisac, rođen je 1953. godine u Foči. Nakon školovanja i usavršavanja u oblasti starih slikarskih tehnika, posebno se posvetio ikonopisu. Početkom devedesetih godina odlazi u Norvešku, gde nastavlja umetnički rad, izlaže svoja dela i predaje ikonopis. Svojim stvaralaštvom približio je pravoslavnu ikonografiju ljudima različitih kultura, a posebno mesto u njegovom radu zauzimaju ikone nastale u duhu vizantijske tradicije.
– Na likovnoj akademiji smo imali jednu oblast, odnosno deo likovnog obrazovanja, to su stare tehnike: mozaik, freskopisanje i ikonopisanje, taj deo vizantijske umetnosti, koja je i dalje kod nas prisutna od Vizantije do danas – kaže Ivanović za portal Religija.rs, objašnjavajući kako je kroz obrazovanje počeo dublje da proučava ikonopis.
Ipak, kako kaže, koreni njegove ljubavi prema ikonama sežu mnogo dalje, do najranijeg detinjstva.
– Sama ideja o ikonopisu je nastala još dok sam bio dete, kada smo u istočnom delu kuće, odnosno sobe, imali ikonu pred kojom se deda svakog dana ujutru i uveče, pre spavanja i pre doručka, molio Bogu. Ne samo on, nego smo svi zajedno stajali ispred ikone Svetog Jovana – prisetio se Ivanović.
Ta ikona, kako kaže, bila je prva slika koju je u životu ugledao, ali ne samo kao umetnički predmet već i kao deo porodične molitve i svakodnevnog života.
– To je bila prva slika koju sam ikada video, a kasnije sam, kroz školovanje i odlaske u crkvu sa dedom, babom, mamom i tatom, u našoj crkvi Svetog Nikole u Foči video prave ikone, pravi ikonostas i umetnička dela velikih majstora – rekao je.

Sećanja iz detinjstva i porodična tradicija, prema njegovim rečima, ostavili su dubok trag i oblikovali njegov odnos prema veri i umetnosti.
– Teško je poremetiti nešto što je usađeno kroz detinjstvo i kroz gene, ostaje, i kroz tradiciju koju srpski narod ima, koju sam ja imao kao dete, zajedno sa svojim roditeljima, dedom i babom. Mi smo to poštovali, upražnjavali i živeli u tom svetu – kazao je Ivanović.
Vizantijski temelj ikonopisa
Za Danila Daču Ivanovića vizantijska umetnost predstavlja temelj ikonopisa, ali i jedan od najvažnijih oslonaca evropske umetnosti.
– Ikonopis je jedan od temelja i to je osnova. Ako se vratimo kroz istoriju, vidimo da je vizantijska umetnost uticala na sve ostale do 11. veka – rekao je.
Govoreći o razlici između ikonopisa i drugih umetničkih pravaca, Ivanović objašnjava da ikona nema zadatak samo da predstavi ono što je vidljivo, već da čoveka usmeri ka dubljem razmišljanju i molitvenom doživljaju.
– U Vizantiji se slika nešto što je samo jedna osnova za kontemplaciju, a ne da se slika kao što je to Đoto pokušao, da se oseti koža i meso, ovo je kosa, vuna, ovo svila, materijalizam – objasnio je.
Prema njegovim rečima, vizantijska umetnost bila je temelj na kojem su kasnije nastajali različiti umetnički pravci.
– Kako da stavimo krov na kuću ako nemamo temelje? Onda je taj temelj bukvalno bilo to vizantijsko – rekao je Ivanović.
Govoreći o istoriji ikonopisa, podsetio je na značaj Sedmog vaseljenskog sabora u Nikeji i borbu protiv ikonoborstva.
– Onda su Teodor Judit i Jovan Damaskin došli do jedne predstave hrišćanstva na taj način da su vrlo jednostavno ubedili sve ostale da počnu da slikaju ikone i uopšte da počnu da razmišljaju drugačije – rekao je.
Kako objašnjava, tada su postavljeni temelji ikonografskih pravila i načina prikazivanja svetih likova koji su ostali sačuvani kroz vekove.

Ikona nastaje iz molitve i smirenja
Za razliku od drugih oblika slikarstva, ikonopis zahteva posebnu unutrašnju pripremu. Ivanović svojim učenicima posebno govori o značaju molitve pre početka rada.
– Postoji jedna molitva koju bi trebalo svi da uznedu pre početka slikanja ikone. Ja je dajem svojim učenicima, oni moraju prvo to da pročitaju, da se pomole, da bi mogli sebi da dozvole da krenu da slikaju – rekao je.
Kako kaže, ikonopisac ne bi trebalo da pristupa radu ako je uznemiren ili opterećen svakodnevnim brigama.
– Predlaže se da nikad ne počinjemo da slikamo ikonu, fresku i tako dalje, kada smo uznemireni, kada smo dobili neke loše vesti, da nam drhti ruka – istakao je.
Proces nastanka ikone, prema njegovim rečima, jeste postepeno građenje svetlosti.
– Kako se počinje iz mraka dobijati svetlost, odnosno iz najtamnije podloge gde se crtež ne vidi bukvalno, odatle krećemo da gradimo tu predstavu koju pravimo ili želimo da postignemo – objasnio je.
Za ikonopisca su potrebne velika koncentracija, preciznost i strpljenje.
– Ovde je u pitanju jedna neverovatna koncentracija, i mentalna i fizička. Potezi moraju biti savršeno precizni – rekao je Ivanović.
Ikonopis koji je ljude približio pravoslavlju
Važan deo umetničkog puta Danila Dače Ivanovića vezan je za period kada je u Norveškoj podučavao ikonopis i upoznavao ljude sa pravoslavnom ikonografskom tradicijom.
Govoreći o susretu Norvežana sa ikonama, Ivanović je istakao da mnogi od njih ranije nisu imali priliku da upoznaju njihovo značenje u pravoslavnom životu.
– Oni ne znaju šta je ikona i koliko ona nama znači, koliko je ona osnova za naše molitve – rekao je.
Kako je objasnio, interesovanje za ikonopis raslo je nakon njegovih izložbi i časova koje je držao.
– Pokušali su preko mene i akademije na kojoj sam davao časove ikonopisanja da izraze želju i prijavljivali su se. Čuli bi jedni od drugih. Ja to nikad nisam reklamirao, ali posle moje prve izložbe interesovanje je poraslo – ispričao je.
Govoreći o ljudima koji su se kroz susret sa ikonopisom približili pravoslavlju, Ivanović je posvedočio:
– Reći ću da je troje od tih Norvežana prešlo na pravoslavlje!
Sveti Olav u vizantijskom ruhu: Ikona Danila Ivanovića koja je osvojila Norvežane

Među delima koja zauzimaju posebno mesto u stvaralaštvu Danila Dače Ivanovića nalazi se i ikona Svetog Olava II Haraldsona, norveškog kralja iz 11. veka i svetitelja koji se poštuje kao zaštitnik Norveške. Sveti Olav je ostao upamćen po širenju hrišćanstva u Norveškoj, a posle pogibije u bici kod Stiklestada 1030. godine poštovan je kao mučenik.
Govoreći o značaju ove ikone, koju je naslikao tokom svog rada u Norveškoj, Ivanović je istakao:
– Ikonu Svetog Olava koju sam ja ikonopisao usvojili su kao najbolje izobraženje Svetog Olava, norveškog najvećeg svetitelja.
Odgovornost ikonopisca
Govoreći o ulozi ikonopisca, Ivanović naglašava da ikona nije mesto za ličnu promociju umetnika.
– Istina je, ikone se ne potpisuju. Zbog toga i ne znamo kroz vekove ko je šta naslikao. Niko se nije potpisivao, samo je radio to što mu je određeno ili naručeno – rekao je.
Ipak, on na svojim delima ostavlja diskretan trag o autorstvu.
– Ja negde u pozadini svojih ikona stavim jedan moj logo, koji je ćirilični, naravno, i obeležim da sam to ja radio – objasnio je.
Kako kaže, nije presudno ko slika ikonu, već sa kakvom joj posvećenošću pristupa.
– Ne mora da bude religiozan neko ko želi da slika ikonu, ali mora maksimalno da se posveti tome da je izobrazi do perfekcije, koliko je u njegovoj moći – rekao je.

Posebno mesto u njegovom sećanju zauzima trenutak kada je u crkvi u Foči osveštan kao ikonopisac.
– Ja sam dobio blagoslov ovde u crkvi u Foči od oca Danila Crnogorca i Ranka Bilica. Na jedan veliki praznik dobio sam od njih zadatak da naslikam Svetog Jovana i ja sam to uradio. Prvo sam ja osveštan kao ikonopisac, posle je i ta ikona osveštana, a onda je ta ikona krenula kroz masu koja je celivala i taj neki momenat sam mislio da lebdim – prisetio se.
Taj osećaj, kako dodaje, prati ga svaki put kada počne da slika ikonu.
– To je jedna posebna odgovornost da postigneš to što se od tebe očekuje – rekao je Danilo Dača Ivanović.
Za njega ikonopis ostaje spoj umetnosti, vere i tradicije, ali pre svega odgovoran poziv kojim se čuva i prenosi vekovna pravoslavna ikonografska baština.
BONUS VIDEO

Od antičkih predstava jahača do pravoslavne ikonografije, lik Svetog Georgija otkriva slojevito tumačenje borbe, vere i unutrašnje promene, koje i danas privlače pažnju vernika i umetnika.

Redžinald Tremblej, reditelj dokumentarnih filmova iz SAD, od 2020. godine živi na Krimu, gde je nedavno prihvatio pravoslavlje i započeo novi život.

Posle dugog unutrašnjeg traganja i odluke koja je preokrenula njegov život, zamonašio se u Grčkoj i u manastirskom kompleksu Meteori primio čin đakona tokom svečane Liturgije, koja je privukla pažnju vernika i crkvene javnosti.

Razumevanje ovih simbola pomaže vernicima da bolje upoznaju život i podvig svetitelja.

U pravoslavnoj ikonografiji može se susresti neobičan prikaz Jovana Krstitelja s krilima i… sopstvenom odsečenom glavom u rukama. Šta znači ova neobična predstava i koju poruku nosi za vernike?

Uz blagoslov patrijarha Porfirija u Kolarčevoj zadužbini otvara se međunarodna izložba “Svetlost Logosa” pod okriljem Uneska – 125 ikona iz 12 zemalja.

Na svečanom otvaranju ove međunarodne izložbe u Galeriji Kolarčeve Zadužbine predstavljeni su radovi vrhunskih umetnika iz Srbije, regiona i Rumunije, dok su radionice uživo omogućile posetiocima da svedoče nastanku svetih ikona i tako se upuste u fascinantni svet crkvenog stvaralaštva.

Dok jedno crkveno predanje govori o neslaganju oko odnosa prema Rimu, istorijski izvori otkrivaju složeniju sliku vremena u kojem su pravoslavni jerarsi pokušavali da sačuvaju veru i narod između velikih sila.

Govoreći o značaju krsta, otac Srećko objašnjava da je on danas najupečatljivije obeležje hrišćanstva, ali da njegovo značenje kroz istoriju nije uvek bilo takvo.

Sveti oci su često upozoravali da najveća opasnost za čoveka nije neznanje o veri, već navika da se vera živi samo spolja, dok srce ostaje nepromenjeno.

Pred veliki praznik mnogi vernici se pitaju kako da se pravilno pripreme za odlazak u hram i šta je potrebno znati pre nego što pristupe jednoj od najvećih svetinja pravoslavne vere.

Na praznik Rođenja Svetog Jovana Krstitelja vernici pletu venčiće od ivanjskog cveća. Saznajte šta oni simbolizuju u pravoslavnoj tradiciji i zašto ih Crkva smatra lepim izrazom narodne pobožnosti.

Iverska ikona na severu Rusije neprekidno mirotoči već četvrt veka, ali je to ostalo skriveno sve do upokojenja monahinje koja je čuvala ovu tajnu.

Jedanaestogodišnji dečak i njegova sestra pronašli su na staroj hartiji poruku koja otkriva da najveća vrednost svakog talenta nije u aplauzu, već u dobru koje njime činimo drugima.

Pripovetka o prazniku koji nas uči da se prava vera vidi kroz ljubav, dobrotu i dela učinjena za druge

Vladika Tihon osveštao je prve zvanične prostorije Udruženja veterana „Košare“, koje će biti mesto zajedništva, podrške borcima i čuvanja uspomene na junake koji su život položili za slobodu Srbije.

Predsednik Srpske lige Aleksandar Đurđev ocenio je da slučaj prevazilazi sudski postupak, upozorio na pritiske na SPC u regionu i pozvao na jedinstvo u odbrani njenog dostojanstva i kanonske samostalnosti.

Iz knjige „Pravoslavni posni kuvar“ Nade Marinković stiže jednostavan, a svečan predlog za obrok od ribe, vina i začina koji vekovima prate domaću kuhinju.
POGLEDAJTE JOŠ:
NEMIR NAS NAJLAKŠE OBUZIMA KADA U SRCE PUSTIMO OVE DVE STVARI: Starac Siluan Atonski pokazuje put ka unutrašnjem miru
Sutra je ogroman praznik, veruje se da večeras morate uraditi sledeću stvar: U suprotnom ne piše vam se dobro
Partizan dogovorio sve detalje sa kapitenom evroligaša!