Svakog novembra, pred Aranđelovdan, u domovima širom srpskih zemalja otvara se isto pitanje — da li se za ovaj praznik priprema slavsko žito. Iako bi odgovor trebalo da se podrazumeva, rasprave iz godine u godinu postaju sve bučnije. Razlog je jednostavan: pojedini običaji i narodna verovanja, kada se jednom ukorene u narodu, toliko narastu da ni Crkva ne uspeva da ih ispravi decenijama, ponekad ni vekovima.
Staro verovanje koje se prenosi „po navici“
Tako se i za Aranđelovdan već generacijama ponavlja isto narodno predanje — da se žito „ne kuva, jer je Aranđeo Mihailo živi svetac“. Ta rečenica postala je deo porodičnih predanja, prenosi se šapatom sa kolena na koleno i često se uzima kao neupitna istina, bez obzira na to što nas crkveni kanoni upućuju na nešto sasvim drugo. U tom raskoraku između narodnog predanja i crkvenog učenja mnogi domaćini naprave grešku, nesvesni da upravo time izostavljaju jedan od ključnih elemenata slave.

Poruka sveštenika pred Aranđelovdan
Dok se u mnogim domovima pripremalo za večernje osveštavanje slavskog kolača i žita, uoči praznika Sabora Svetog arhangela Mihaila oglasio se sveštenik Marko Jeftić. Njegove reči, izgovorene posredstvom društvenih mreža, odjeknule su kao jasna poruka upućena svima koji još kolebaju:
— Da razjasnimo jednom za svagda. Žito se ne sprema za svetitelja. Nikada i nije. Svaki Svetitelj je živ kod Boga, nema življih i manje živih. Žito je obavezan bogoslužbeni element proslave svake krsne slave. Ako su preci radili pogrešno, naša dužnost je da ispravimo — poručio je otac Marko, poželevši svim svečarima srećnu krsnu slavu.
Zašto je žito obavezan deo slave
Njegova napomena ne donosi ništa novo u teološkom smislu — ali donosi važan podsetnik. Slava nije tek običaj, niti skup lepih porodičnih navika. Ona je molitveno sećanje na pretke, čin zahvalnosti Bogu i slavljenom Svetitelju, i duhovno sabranje doma. Upravo zato, žito ima posebno mesto: priprema se kao simbol vaskrsenja i večnog života, za pokoj duša svih krštenih pre nas, a ne za samog svetitelja.
Da li će narodni običaj, koliko god dubok, popustiti pred jasnim učenjem Crkve — ostaje da se vidi. Ali svake godine, pred Aranđelovdan, ista dilema vraća se u naše domove kao podsetnik da tradicija nije isto što i crkvena istina. A između ta dva pojma, ma koliko slična delovala, ume da stoji iznenađujuće širok jaz.

Na svakoj slavskoj trpezi ono zauzima sveto mesto — simbol je vaskrsenja, zajedništva i zahvalnosti Bogu. Evo zašto se njegovo posluženje smatra molitvom, a ne običajem.

Prema crkvenom poretku, proslavljanje sveca zaštitnika doma ne započinje trpezom, već molitvom na večernjoj službi, kada vernik sabira srce i misli u zahvalnosti Bogu i svom svetitelju.

Dok se po društvenim mrežama šire brojni „recepti“ za slavu, protojerej Srećko Zečević objašnjava šta je zaista potrebno pripremiti i zašto je to važnije od bogate trpeze.

Iako su naši stari znali prigodne zdravice, mnogi danas nisu sigurni kako da pozdrave domaćina, izgovore čestitku i učestvuju u prvom obredu koji sledi čim pređu prag slavske kuće.

Ukrasi, boje i obilje nisu ono što čini slavu – već simboli koji moraju da stoje na svom mestu i duh koji se prenosi tišinom, molitvom i merom.

Dvadeset pet godina vežbe i dar za ukrašavanje učinili su da jedan kolač postane simbol čuvanja tradicije.
POGLEDAJTE JOŠ:
VELIKI BROJ DOMAĆINA KOJI SLAVE ARANĐELOVDAN PRAVI VELIKU GREŠKU! Jednog narodnog verovanja nikako ne smemo da se pridržavamo, sve je objasnio i patrijarh Pavle!
NUŠIĆEVA POSTAJE DVOSMERNA, A U OVOM DELU GRADA UKINUTO JE SKRETANJE ULEVO! Potpuno novi režim saobraćaja u centru Beograda – VOZAČI, OVE STVARI OD SADA MORATE DA ZNATE!
Izmene saobraćaja u ovom delu grada: Dobro obratite pažnju